Venecijaner

Pilane na vodeni pogon, kakve su se gradile na rijeci Čabranki, a i drugdje u to doba, bile su drvene jarmače čija je konstrukcija u Gorski kotar preko Primorja vjerojatno došla iz Venecije pa su se zbog toga nazivale venecijanska jarmača ili popularno „venecijaner“. Ovakva je konstrukcija sve do izumiranja pilana vodenica bila osnovni pilanski stroj.

Drvena venecijanska jarmača gotovo je u potpunosti drveni stroj što je zbog dostupnosti materijala vjerojatno bio dodatni razlog popularnosti. Metalno je bilo samo ono nužno: list pile te glavna osovina mehanizma koji je kružno gibanje zamašnjaka preko poluge (ojnice) pretvarao u linearno gibanje okvira u koji je bio umetnut list pile. S vremenom su se u tom okviru nalazila do tri lista čime se povećao prorez, pa je za to bilo potrebno ojačati konstrukciju, povećati snagu i dodati zamašnu masu. U Potoku je to riješeno preradom vodenice na rad Francisove turbine.

U mehanizmu drvene jarmače posebno je interesantno rješenje pomaka trupca prema zupcima pile. U pogledu jednostavnosti bilo je to odlično rješenje, čak i prema današnjim kriterijima. Kako je ovaj opis potpuno tehničke naravi, ovdje je zbog potpunijeg razumijevanja iznesen pomoću sheme.

Gater u Potoku imao je i tračnice za dovoz trupca od stovarišta do pile. Na vagonetu se pilio trupac koji se, od stovarišta gdje su trupci bili posloženi malo povišeno u odnosu na vagonet i tračnice, jednostavno otkotrljao na vagonet. Upravo je zbog toga pilar sve radnje tijekom piljenja, od utovara trupca do slaganja gotovih piljenica, mogao obavljati sam.

Povijest

Antun Ožbolt 1905. godine zatražio je od Kraljevske kotarske oblasti u Čabru da mu dopusti izgradnju pilane uz postojeći mlin i obiteljsku kuću. 15. lipnja 1905. odlukom Kraljevske kotarske oblasti to mu se dopušta.

Trebale su proći dvije godine da se preuredi vodozahvat za potrebe pilane potočare te da se izgradi drveni venecijaner, u početku samo s jednim listom za piljenje i direktnim prijenosom snage vode na jaram. Tada su mlin i pilana imali zasebna vodena kola, a postojalo je i treće koje je, navodno, pogonilo kovački bat.

I danas postoje tragovi ovih kola iako je već 1938. pogon prerađen na Francisovu turbinu kako bi se dobila veća snaga.

Građa se u pilanu dovozila iz obližnjih čabarskih i slovenskih šuma, uglavnom volovskim zapregama. Trupci su se odlagali pokraj pilane, a kora im se već skidala u šumi. Kada se namjeravalo piliti novi trupac, on bi se otkotrljao do gatera i preko drvenih podloga postavio na njega.

Povlastica korištenja vodene snage određuje i brigu za vodotok tako da je dužnost održavati korito i obalu iznad i ispod postrojenja u duljini od sto metara, a obavezno je i otvaranje splavnica pri rastu vodostaja zbog prevencije od poplave okolnog zemljišta.

Od pokretanja pilanskog pogona 1905. do devedesetih godina 20. stoljeća vremena, potrebe i običaji jako su se promijenili. I u pilanarstvu tehnologija je intezivno napredovala. Dobru staru jarmaču, „gater“, koja je stoljećima služila u nebrojenim pilanama svijeta i Hrvatske, pregazilo je vrijeme. Tehnologija sječe šuma toliko se razvila da takva pilana sa svojim malim kapacitetom proreza ni izbliza nije zadovoljavala suvremene potrebe, a naročito su je zahtjevi za kvalitetom proreza gurali u povijest. Odstupanja u preciznosti proreza bila su prevelika i nisu udovoljavala propisanim standardima.

Vjerojatno nema nikoga iz bliže okolice tko nije barem jednom koristio njezine usluge. Nebrojene su vreće piljevine koja se odnosila kako bi se njome nastirale staje. Svima je u okolici bio poznat specifičan zvuk pile, dok je generacijama djece sjedenje na trupcu, koji se polako pilio, bila prava avantura.